Poslednjih nedelja u žiži javnosti su slučajevi vršnjačkog nasilja iz više gradova, kao i nasilje nad profesorkom iz Trstenika. U prilici smo da čujemo mišljenje stručnjaka, socijalne radnice Danijele Bojić, koja govori o pomenutim problemima za QN portal.
- Subotica, Novi Sad, Vladičin Han, Beograd, Vranje, samo su neki od gradova u kom je poslednjih nedelja registrovano vršnjačko nasilje. Koje je Vaše opšte mišljenje o tome?
Pojavu vršnjačkog nasilja ispratila sam putem sredstava informisanja i malo je reći da sam razočarana, a svakako i zabrinuta jer se navedena pojava tiče svih nas, kako na individualnom, tako i na društvenom nivou. Ova pojava je, nažalost, sve učestalija, čemu smo svedoci, pa je moje lično mišljenje da se pomenutom problematikom treba temeljnije pozabaviti, kako njegovim praćenjem, tako i prevencijom, u cilju iznalaženja najefikasnijeg načina da ovakvih primera, koji odjekuju ovih dana u medijima, bude što manje.
- Kakva je procedura u radu sa vršnjačkim nasilnicima?
Psihosocijalni rad sa vršnjačkim nasilnicima je izuzetno kompleksan postupak i zahteva uključenost svih sistema, počev od vaspitno- obrazovnog, preko organa starateljstva, do predstavnika policije i tužilaštva, a sve uz aktivnu participaciju samog počinioca vršnjačkog nasilja i roditelja. Rad sa počiniocima vršnjačkog nasilja je takav da mora biti u vidu vaspitnog rada, pronalaženja uzroka agresivnog ponašanja i težnji ka promeni ponašanja. Ukoliko se radi o težim oblicima navedene pojave, potrebno je uključiti i druge sisteme, kako bi se primenile restriktivnije mere prema počiniocu.
- Da li su u nju uključeni i roditelji i koliko je važno njihovo učešće?
Da, uloga roditelja je od krucijalnog značaja, mada se u praksi neretko dešava da ona izostaje, što je slučaj u porodicama u kojima postoji nasilje, a deca na osnovu učenja po modelu, u okviru primarnog okruženja u kome boravi, identifikacijom, najčešće sa ocem nasilnikom, imaju pozitivan stav prema nasilju, pa probleme u kolektivu rešavaju na isti način. Ali, svakako ima i dobrih primera roditelja, koji daju podršku svojoj deci, sarađuju sa stručnjacima i rade na tome da se primena mera u radu sa njima, sprovede valjano i iznađe adevatno rešenje za određeni agresivni ispad.
- Ministar Ružić je izjavio da su kazne sprovedene, ali je bitna prevencija. Šta ona podrazumeva i kako se sprovodi u našem društvu?
Rad na prevenciji u praksi uglavnom izostaje, a problematikom se svi sistemi uglavnom bave kada eskalira, kako zbog opterećenosti administracijom, tako i zbog manjka stručnjaka. Кao što sam i na početku naglasila, ističem da bi preveniranje u radu sa počinicima vršnjačkog nasinja dovelo do smanjenja negativnih primera u praksi.
- Koliko su škole moćne, odnosno, nemoćne da to spreče? Da li su prethodno primenjeni svi pedagoški mehanizmi koji imaju za cilj da preduprede moguće ekcese?
Smatram da se ovom problematikom obrazovni sistem i pedagoško- psihološka služba u okviru njega, bave koliko im vreme i druge obaveze koje su nametnute dozvole, ali da je ključ u samim porodicama, odnosno roditeljima, koji svojim primerom i vaspitanjem treba da usade pravi sistem vrednosti i pravila lepog ponašanja, prihvatanja vršnjaka iz socijalno- ugroženih porodica, dece sa invaliditetom i ostalih marginalizovanih grupa.
- Šta sve doprinosi povećanju nasilja?
Povećanju pojave nasilja doprinosi loš socijalni milje iz koga počinilac potiče, neadevatna podrška i nedovoljna posvećenost roditelja, loš socio- ekonomski status, pripadanje delinkventnim vršnjačkim grupama, psihološki problemi i traume, kao i identifikacija sa agresorom, u slučaju kad je i sam počinilac žrtva nasilja,kao i loš sadržaj koji je prisutan na pojedinim nacionalnim frekvencijama.
- Koliko društvene mreže mogu imati uticaja na vršnjačko nasilje?
Svakako i društvene mreže imaju značajan uticaj na pojavu nasilja, posebno na decu koja se nalaze u osetljivoj životnoj dobi. Plasiranje raznovrsnog sadržaja, koje nije adekvatno i razni „izazovi“ kojima neka deca ne odolevaju, kako bi bila „popularna“ u grupama vršnjaka je sve češća pojava.
- Pored pomenutog vršnjačkog nasilja, imali smo slučaj nasilja nad nastavnicom u Trsteniku, a pored ovoga, postoji još takvih događaja koji nisu medijski ispraćeni. Znači li to da je nasilje sa vršnjačkog prešlo na viši stupanj i da to postaje uobičajeno?
Nažalost, izgleda da poprima šire dimenzije. Svedoci smo primera nasilja nad nastavnicom u Trsteniku. Osećaj nemoći, nebezbednosti i straha na radnom mestu u navedenom slučaju ne sme da se ponovi, a to je jedino moguće kroz adekvatne kaznene mere učenika.
- Poznato je da školska zakonodavna praksa teži da relaksira odnose učenik – nastavnik insistirajući uglavnom na pravima samo jedne strane, tj. učenika, pri čemu se insistira na njihovim pravima, ali ne i toliko na njihovim obavezama?
Da, u poslednje vreme se na tome insistira, ali prevelika sloboda učenika, ispunjavanje samo njihovih prava, a obaveza slabije, je svakako doprinelo lošoj situaciji u obrazovnom sistemu. Autoritet nastavnika mora da postoji, da se poštuju pravila Ustanove, naravno uz uvažavanje ličnosti učenika i njihovih prava.
- Koliko to ohrabruje učenike – počinioce ovakvih dela?
Smatram da ima uticaja, ali samo na one učenika koji su nesigurni iz određenih razloga, koje sam već navela, pa rešavanje problema treba tražiti u prevazilaženju mogućih uzroka, uz adekvatnu podršku roditelja i stručnjaka.
- Da li može prevelika medijska pažnja koja se poklanja vinovnicima da predstavlja dodatne izazove budućim nasilnicima?
Treba da bude medijski ispraćeno, jer samo na taj način mogu da se primeri loše prakse javno osude i da bude pomak nabolje.Problematika nasilja je izuzetno kompleksa i zahteva dosta rada, vremena i motivacije za promenom ponašanja.
- Koliko sami medijski sadržaji mogu da budu “inspiracija” takvim postupcima?
Mogu biti inspiracija samo onim učenicima koji su i sami skloni nasilničkom ponašanju, da im bude „vetar u leđa“, ali zato multidiscipplinarnim radom, uključivanjem svih sistema u radu sa takvom decom mogu rezultirati pozitivnim ishodom.
Intervju vodila Magdalena Ivanović