ostanimo u kontaktu

Biznis

Misija MMF započinje posetu Srbiji

Objavljeno

-

Misija MMF sutra će započeti dvonedeljnu posetu Srbiji, a prvi sastanak održaće sa predstavnicima Narodne banke Srbije. U NBS će, sutra ujutru, biti održan plenarni sastanak delegacija MMF-a i Narodne banke Srbije.

Misija MMF traje do 5. aprila, a razgovaraće se o stendbaj aranžmanu koji Srbija ima sa MMF.

„Tokom Misije nas očekuju razgovori o stendbaj aranžmanu koji smo dogovorili sa MMF, a koji je vredan oko 2,4 milijarde evra. Sa predstavnicima MMF-a razgovaraćemo o fiskalnoj poziciji naše zemlje i makroekonomskoj stabilnosti, fiskalnim izgledima za ovu godinu, strukturnim reformama sa kojima nastavljamo“, izjavio je ranije ministar finansija Siniša Mali.

Naveo je da Srbija sa MMF-om ima odličnu saradnju i da veoma ceni njihovu podršku u očuvanju postignutih rezultata i pomoć da što lakše prođemo kroz ovaj za ceo svet veoma turbulentan period.

Biznis

Prioritetna akcija, a drugorazredna cena: Da li su mali akcionari NLB Komercijalne banke bliži pravdi

Objavljeno

-

Nova.rs

Tokom tri dana aprila manjinski akcionari NLB Komercijalne banke, oni koji su posedovali prioritetne akcije, nastaviće pred Privrednim sudom u Beogradu vanparnični postupak u kom pokušavaju da dokažu da im je većinski akcionar, slovenački NLB, u prinudnom otkupu – potcenio vrednost udela.

Dok je vlasnicima običnih akcija pripalo po 4.532,2 dinara za svaku, za prioritetne hartije je kupac izdvojio po 1.000 dinara. NLB Komercijalna banka odgovara da je sve rađeno po važećim zakonima.

Nova Ljubljanska banka je iskoristila pravo da, pošto je prešla 90 odsto učešća u NLB Komercijalnoj banci, prinudno otkupi i ostatak (u leto 2022. godine). Tada počinje, očigledno duga, borba manjinskih suvlasnika da dokažu da su oštećeni.

Ključna razlika između običnih i prioritetnih akcija je to što vlasnici ovih drugih ne učestvuju u odlučivanju.

„Cena po kojoj će akcije biti otkupljene utvrđena je u skladu sa članom 475. Zakona o privrednim društvima i Izveštajem ovlašćenog revizora BDO doo Beograd od 30.05.2022. godine i predstavlja najvišu utvrđenu vrednost obične i preferencijalne akcije”, stoji u obaveštenju koje je IO NLB Komercijalne banke uputio akcionarima.

Manja cena za 636 akcionara

U roku od dva dana od objavljivanja obaveštenja i podnošenja zahteva Centralnom registru, depou i kliringu hartija od vrednosti, kako je najavljeno, obavljen je prenos akcija. Među njima su bile i prioritene akcije koje je posedovao Dragomir Ostojić.

„Ovo je jedan od najdrastičnijih primera kršenja prava manjinskih akcionara na tržištu kapitala u Srbiji”, uveren je Ostojić. „Broj oštećenih akcionara, vlasnika prioritetnih akcija, je 636. Oni su u svom vlasništvu imali ukupno 316.260 akcija. Umesto po knjigovodstvenoj ceni od 4.532 dinara po akciji, nama je isplaćeno 1.000 dinara. To znači da smo oštećeni za ukupno blizu 10 miliona evra. Svoje prve prioritetne akcije kupio sam 2014. godine, ali neki akcionari su i mnogo ranije sticali ove akcije”.

Tržište je regulisano tako da manjinski akcionari, koji veruju da su oštećeni, pravdu mogu da traže samo u vanparničnom postupku. Na ovo se, ipak, odlučila manjina. I to zbog cene i vremena.

„U vanparničnom postupku, saglasno Zakonu o privrednim društvima ja sam podneo predlog za utvrđivanje vrednosti akcija zajedno sa još 62 akcionara”, dodaje Dragomir Ostojić. „Akcionari sa manjim brojem akcija nisu se priključili zbog velikih troškova. Više od 10 advokata i veštaka je uključeno u ovaj postupak na strani oštećenih. Do sada je sud odredio veštaka koji je završio veštačenje sa kojim su svi predlagači nezadovoljni pre svega jer se nije izjasnio u vezi glavnog pitanja, da li je knjigovodstvena vrednost običnih i prioritetnih akcija identična, već je naveo da je to pravno pitanje, a ne ekonomsko”.

U knjigama pisali drugačije

Spor je nastao oko činjenice da je u prinudnom otkupu, NLB kao knjigovodstvenu vrednost označio nominalnu vrednost akcija. Oštećeni ponavljaju da je to suprotno propisima, korporativnoj praksi, pa i podacima koje je godinama banka navodila u zvaničnim dokumentima.

„To znači da Skupština akcionara, na kojoj većinu ima upravo NLB i na kojoj vlasnici prioritetnih akcija nemaju pravo glasa, donosi takvu jednu odluku na našu štetu i u njihovu korist. Centralni registar hartija od vrednosti sprovodi takvu odluku i mi tu ne možemo ništa učiniti osim da povedemo ovaj skup i dugotrajni vanparnični postupak”, podvlači Ostojić.

Od NLB Komercijalne banke nismo dobili detaljniji odgovor zašto su u prinudnom otkupu akcije otkupljivane po različitim cenama.

„U procesu prinudnog otkupa akcija od manjinskih akcionara, isplaćena je cena akcija utvrđena u skladu sa važećim propisima”, kažu u NLB Komercijalnoj banci za Forbes Srbija. „Manjinski akcionari, nezadovoljni utvrđenom vrednošću akcija, u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, inicirali su vanparnični postupak radi utvrđenja vrednosti akcija. Taj postupak je u toku. Banka nije u mogućnosti da komentariše navode manjinskih akcionara do okončanja navedenog vanparničnog postupka koji sprovodi Privredni sud u Beogradu”.

Nenad Gujaničić, broker kuće Momentum, objašnjava da naš zakon predviđa da se prinudni otkup akcija, u slučaju da se njima slabo trguje, obavi po većoj ceni od procenjene ili knjigovodstvene. Potez kojim je razdvojena cena prioritetnih od običnih akcija, međutim, sasvim je neuobičajen.

„NLB je redovne akcije Komercijalne banke u prinudnom otkupu platio po knjigovodstvenoj vrednosti od 4.532,2 dinara akciji, dok je knjigovodstvenu vrednost prioritetnih akcija proglasio njihovom nominalnom vrednošću od 1.000 dinara”, napominje Gujaničić. „NLB se pozvao na analizu koju im je pripremio njihov finansijski konsultant koji je knjigovodstvenu i procenjenu vrednost prioritetnih akcija razdvojio od običnih akcija što je nonsens u korporativnoj praksi i u principima akcionarstva. Štaviše, sama banka je u zvaničnim dokumentima imala identičnu knjigovodstvenu vrednost i običnih i prioritetnih akcija, jer drugačije jednostavno i ne može da stoji”.

Evo u čemu se razlikuju ove dve vrste akcija. Prioritetne akcije nekog emitenta, kako objašnjava Gujaničić, predstavljaju klasu akcija koja ima drugačija prava pre svega kada je u pitanju upravljanje odnosno pravo glasa.

„Prioritetne akcije generalno nemaju pravo upravljanja, glasa, ali imaju prednost prilikom isplate dividende i često je ovaj iznos zagarantovan statutom kompanije”, ističe Gujaničić. „Ima nemali broj primera kompanija koje imaju različite klase akcija kako kod nas, na primer Filip Moris iz Niša, tako i u svetu: Folksvagen, BMW, Henkel… Ovo je jedan od poslednjih slučajeva drastičnog kršenja prava manjinskih akcionara, a svakako bi ih bilo manje da je regulator efikasniji, a sudstvo funkcionisalo kako treba”.

Poslednje ročište u ovom postupku je odloženo. Nova tri termina su tri dana aprila – 10. 11. i 12. Ukoliko bi oštećeni akcionari dokazali da su “zakinuti”, da imaju pravo na tu veću cenu, na nju će imati pravo i akcionari koji nisu pokrenuli postupak.

(Forbes Srbija)

pročitaj više

Biznis

Oduzimanje PIB-a: Netransparentnost i sporost Poreske uprave nanosi veliku štetu privredi

Objavljeno

-

Poreski obveznik u praksi za oduzimanje PIB-a (poreskog identifikacionog broja) saznaje od poslovne banke u kojoj ima račun i to kada se susretne sa činjenicom da ne može da izvrši plaćanja, tvrde u jednoj beogradskoj advokatskoj kancelariji.

Njihovom skorašnjem klijentu PIB je oduzet odmah po osnivanju, a razlog je dugovanje od 20.000 dinara po osnovu javnih prihoda matičnog preduzeća, odnosno osnivača. Kako za Forbes Srbija kažu u ovoj advokatskoj kancelariji, njihov klijent nije bio upoznat sa činjenicom da i dalje duguje taj novac.

„Dug jeste postojao, ali pošto je po nekom drugom osnovu postojala preplata, naš klijent je tražio da se taj novac preknjiži odnosno da iz te preplate namiri ovaj dug. I smatrao je da je to davno završeno, odnosno da je novac preknjižen još pre šest meseci. To se, međutim, nije desilo pa je zbog tog duga oduzet PIB novoosnovanom preduzeću. To samo po sebi nije sporno, ali je sporno to što se neretko za postojanje duga saznaje kada je PIB već oduzet, a povraćaj PIB-a nikada ne traje kraće od tri nedelje što je ogroman problem za funkcionisanje preduzeća“, kaže naš sagovornik.

On dodaje da bi rešenje moglo da bude donošenje uputstva da se poreski obveznik u zakonom propisanom roku prethodno obavesti o pretnji oduzimanja PIB-a.

„Poželjno bi bilo da se pre oduzimanja PIB-a pošalje prvo opomena u cilju usaglašavanja obaveza, te ukoliko ni rok iz opomene ne bude ispoštovan da se tek onda pristupi oduzimanju PIB-a“, kaže nam advokat ovog preduzeća.

Posledice oduzimanja PIB-a

I u advokatskoj kancelariji Stojković potvrđuju da bi Poreska uprava trebalo da poboljša komunikaciju sa poreskim obveznicima odnosno da ih prethodno obavesti i da im da razumni rok da otklone manjkavosti koje postoje pre nego što im oduzme PIB.

„Pošto je oduzimanje PIB-a drastična sankcija za svakoga, jer mu se na taj način onemogućava obavljanje posla i sticanje prihoda, moralo bi da postoji upozorenje da su se stekli uslovi za oduzimanje PIB, uz pouku i rok za otklanjanje nepravilnosti”, kaže Petar Kilibarda, advokat u advokatskoj kancelariji Stojković za Forbes Srbija.

„Ovo bi omogućilo obveznicima razumno vreme za reagovanje i ispravku grešaka i doprinelo bi efikasnijem poreskom sistemu, ali i povećalo pravnu sigurnost obveznika“, dodaje on.

“Smatram da je način obaveštavanja poreskog obveznika zahtevom za dostavljanje podataka mejlom uz pretnju da će u suprotnom biti oduzet PIB adekvatnija metoda nego putem poreskog sandučeta ili poštom, što je do skoro bila praksa“, kaže Kilibarda upozoravajući i da je rok koji poreski inspektor ostavi najčešće prekratak da bi se u tom roku moglo adekvatno reagovati.

„Javljaju se situacije da je zakonski zastupnik ili osnivač nekog privrednog društva van Srbije ili elektronski sertifikat koji je neophodan za podnošenje poreskih prijava nije poneo sa sobom. Takođe, strani državljani osnivači mogu nenamerno napraviti propust jer nisu adekvatno upoznati sa procedurom i obavezama“, objašnjava ovaj advokat.

Zato advokati i smatraju da je rok od tri dana prekratak. „Smatramo da bi razumniji rok bio od sedam do 15 dana u okviru kojeg bi se omogućilo poreskim obveznicima da isprave ili dostave dodatnu dokumentaciju“, ističe Kilibarda.

Pravni okvir za tako nešto već postoji pošto zakon već propisuje da Poreska uprava može zahtevati od poreskog obveznika da, u roku koji ona odredi, pruži sve neophodne informacije i otkloni nepravilnosti.

Jer kada se nekom privrednom subjektu oduzme PIB, kažu sagovornici Forbes Srbija, on ne može da izdaje fakture, da podnosi poreske prijave, vrši finansijske transakcije…

„Bankovni računi postaju delimično blokirani – novac ostaje na računu, ali plaćanja i isplate su ograničene samo na poreze i doprinose. Zaposleni ne mogu da prime plate dok se situacija ne reši. Jedini izlaz je da ispunite zahteve Poreske uprave kako biste povratili PIB što pre i nastavili sa radom, sa što manjim materijalnim posledicama. Oduzimanje PIB-a prouzrokuje ne samo direktne posledice po poreskog obveznika, već i indirektne, po njegove zaposlene i njihove porodice ”, kaže za Forbes Srbija Alan Abazović, poreski savetnik u advokatskoj kancelariji Stojković.

Razlozi za oduzimanje PIB-a

PIB se najčešće oduzima zbog neizmirenih poreskih obaveza ili ako je poreski obveznik dao Poreskoj upravi netačne ili obmanjujuće podatke.

„Osim toga, nepravilnosti kao što su nedostatak validne poslovne adrese, nedostupnost obveznika i neprijavljivanje promena kod poreskog obveznika takođe mogu dovesti do privremenog oduzimanja PIB-a“, objašnjava za Forbes Srbija Abazović.

Većini pravnih subjekata PIB se dodeljuje preko Agencije za privredne registre i ne vrši se prethodna provera ispunjenosti zakonskih uslova za njegovu dodelu, objašnjavaju advokati.

“Najčešći razlog za oduzimanje PIB-a novim pravnim licima odmah nakon osnivanja je situacija kada je osnivač istovremeno i osnivač ili član drugog pravnog lica ili je registrovan kao preduzetnik, a to drugo pravno lice, ili on sam kao preduzetnik, imaju neizmirene poreske obaveze ili im je već oduzet PIB”, dodaje Abazović.

Privremenost koja predugo traje

PIB se oduzima poreskim obveznicima privremeno i vraća nakon što ispune obavezu ili otklone nepravilnosti koje su dovele do njegovog oduzimanja. To kaže zakon.

Praksa kaže nešto drugo.

„U praksi PIB se ne vraća čim se ispuni neka obaveza ili otkloni nepravilnost, već se zahtev podnosi nadležnoj filijali Poreske uprave, koja o tome obaveštava centralu Poreske uprave – Sektor za kontrolu, koja u roku od pet dana po prijemu obaveštenja donosi rešenje kojim ukida rešenje o privremenom oduzimanju PIB-a, pa se ovo rešenje preko nadležne filijale Poreske uprave dostavlja poreskom obvezniku, banci kod koje poreski obveznik ima otvorene račune i organizaciji nadležnoj za prinudnu naplatu iz novčanih sredstava na računu obveznika odnosno Odseku za prinudnu naplatu NBS. Jasno je da sve ove radnje ne mogu da se sprovedu u kratkom roku, i ovo je segment u kojem su poboljšanja i te kako moguća, primenom pametnih informatičkih rešenja”, napominje Alan Abazović dodajući da je to proces koji bespotrebno traje mesec i po dana.

Na ovo ukazuje i drugi sagovornik Forbes Srbija, advokat koji je želeo da ostane anoniman. Tvrdi da je procedura prespora, jer je propisana međusobna komunikacija i obaveštenja različitih filijala Poreske uprave sa centralom.

„Nisam imao u svojoj praksi slučaj koji je rešen za kraće od tri nedelje, a to je previše vremena za nekoga ko je onemogućen da posluje“, kaže ovaj advokat.

Forbes Srbija pitao je i Poresku upravu Srbije koliko često i iz kojih razloga oduzima PIB, kako odgovaraju na zamerke privrede da često o oduzimanju PIB-a saznaju od banke, kao i može li se taj proces unaprediti, ali do objavljivanja teksta nismo dobili nikakav odgovor.

Protiv rešenja o privremenom oduzimanju PIB-a se može uložiti žalba. O njoj, kao drugostepeni organ, odlučuje Ministarstvo finansija. Ovo je, ipak, put kojim privreda uglavnom ne korača jer oduzimanje PIB-a traje sve dok ovaj postupak ne okonča što preduzećima pravi još veću finansijsku štetu.

(Forbes Srbija)

pročitaj više

Biznis

Kako se utišao glas privrede: Ovo su biznismeni kojih gotovo da više nema u javnosti

Objavljeno

-

Sastanci u Nemanjinoj 11, Palati Srbija, nekada i do kasno u noć. Najistaknutiji privrednici, naročito od globalne krize 2008. godine, od države su mnogo tražili. Manje poreze, niže kamate, drugačije zakone. Jednom rečju – bolje uslove poslovanja. Vlast ih je angažovala kao savetnike, uključivala u pisanje programa, a mediji svakodnevno anketirali kako ocenjuju i šta preporučuju.

Deceniju i po kasnije, mnoge od njih nismo dugo videli niti čuli. Reklo bi se da ih nadležni, pa i novinari, sve ređe pitaju za mišljenje. Javnih sastanaka vlasti sa domaćim krupnim kapitalom, skoro da nema. A i ako se dese – nekad poznatih lica na njima nema.

Mnogi su u penziji, biznis su poverili naslednicima. Deo i dalje uspešno radi. Poneko je i osuđen.

Forbes Srbija donosi listu domaćih privrednika koji su se, manje ili više, povukli iz javnosti.

Branislav Grujić

Sasvim moguće zahvaljujući duhu današnjeg novinarstva, tek ko se na internetu raspituje o Branislavu Grujiću, naići će poslednjih godina na odrednicu da je – muž Branke Nevistić. Deceniju i po ranije bilo je teško zamisliti da je ovom privredniku potrebna apozicija. Iako posluje podjednako, ako ne i uspešnije nego tada, razlika je u prisutnosti u javnosti.

Kao član poslovnog udruženja Privrednik, osnivač i suvlasnik PSP Farman Holdinga, Branislav Grujić je branio i borio se za interese privrede. Kompanija u kojoj poseduje 50 odsto, danas ima svoje mesto u polju novih tehnologija u građevinskoj industriji. Kroz mrežu predstavništava i zavisnih kompanija Holding posluje na teritoriji Ruske Federacije, Belorusije, Ukrajine, Belgije, Italije, Velike Britanije i Srbije.

Stoje iza 200 završenih objekata. U Beogradu svi znaju za Vest 65, ali i novu železničku stanicu. Pre dve godine, posle pauze od 10, dao je intervju Nedeljniku. Komentarišići prethodnu vlast rekao je da je njen problem, između ostalog, bilo što su se najviše bojali ljudi koji rade i zarađuju.

Na pitanje da li zaista veruje da je danas bolje, Grujić je rekao: „Najvećim delom, ono za šta smo se mi u poslovnom ambijentu zalagali do 2012, danas je rešeno. Uvek ima šta da se poboljša. Uvek“.

Toplica Spasojević

Toplica Spasojević je poznat kao osnivač ITM Holdinga, koji je bio lider u distribuciji, logistici i proizvodnji. Sarađivali su sa svetski poznatim firmama i brendovima, kao što su: Soni, Najk, Žilet, Loreal, Tomi Hilfiger, Simens… Bavili su se ugljem, čelikom, petrohemijskim proizvodima, repromaterijalima i opremom za pivarsku i prehrambenu industriju.

Danas je član u tri nadzorna odbora – Farmalogistu, Đenerali osiguranju i Valjaonici bakra Sevojno. U ime privrede je prethodnih godina nebrojeno puta istupao. Ranije mnogo češće nego danas.

„Okolnosti se menjaju“, odgovara Toplica na pitanje Forbes Srbija zašto se utišao glas biznisa. „Novi su trendovi u poslovanju. Ono što je nekada bilo važno, danas više nije. Danas je važna politika i dominira čitavim sistemom. Mi smo svi van politike, nismo mnogo zanimljivi. Javna preduzeća su mnogo interesantnija i njima se bave. Politika dominira ekonomijom i verovatno se problemi rešavaju jedan na jedan“.

Aktuelna vlast je mandat, prvi, započela dijalogom sa najvećim privrednicima u zemlji. Održana su dva veća sastanka i skupovi tog tipa se više nisu ponavljali.

„Veliki zapadni sistemi dolaze direktno kod političara”, dodaje Spasojević. „Postoje i strane komore i udruženja, rade dosta profesionalno. Tu je NALED, koji je u funkciji stvaranja boljih uslova. Tu je i PKS, koji na neki način zastupa državne interese. Nezavisnih preduzetnika i biznismena je sve manje i ne mogu da ostanu nezavisni u ovakvim uslovima. Ne verujem da bi u Srbiji mogao da se stvori jedan Ilon Mask. Kopaonik biznis forum je možda poslednje mesto gde se čuje glas privrede i mladih preduzetnika. Na zapadu je politika sredstvo za uspešnu privredu, a kod nas je politika važna sebi i sama sebi svrha“.

Bogoljub Karić

Privrednik je skoro pola veka. Sa braćom je u garaži, u Peći, još 70-tih pokrenuo radionicu za izradu motika, ašova i plugova. Osnovali su firmu Tehničar, a potom Kosovo univerzum. Prerasli su u kompaniju Braća Karić, a potom u BK grupu.

Bogoljub Karić je 1998. bio ministar bez porftelja, a trku za predsednika Srbije trčao je 2004. godine ispred svoje stranke Pokret snaga Srbije. I tada je verovatno bio najglasniji zagovornik dobrog ambijenta za privredu. Poslednjih godina Karić povremeno zaintrigira javnost nekim gestom. Od matičara je 2019. zatražio da se birokratskom promenom datuma rođenja, podmladi dve decenije. Tako se on u duši oseća.

Krajem prošle godine, u novembru, Fondacija Braća Karić inicirala je osnivanje Međunarodnog komiteta Nikola Tesla, koji će raditi na promociji naprednih naučnih, mirovnih i humanitarnih ideja u svetu, a za predsednika je izabran Bogoljub Karić.

Bogoljub se zvanično povukao iz biznisa. Poslednji veliki projekat koji je BK tim najavljivao bio je Tesla grad. U 2021. su od ambicioznog projekta odustali, jer mu se protive građani, ali im i „neke neviđene sile“ ne daju da grade.

U prošle godine objavljenom Programu lokalnog ekonomskog razvoja grada Niša u delu koji se tiče direktnih investicija među kompanijama navedena je i BK Tesla. Oni su s upravom ovog grada 2020. godine potpisali Memorandum o razumevanju.

BK se provlači kroz nekoliko kompanija u registru srpskih firmi – BK Tesla, RTV BK Telekom, Astra simit… Iza svih stoji Tesla Holdings Limitid sa Kipra, ranije registrovana kao BK Tesla Holding Limitid. Bogoljub Karić, međutim, tvrdi da je prodao sve svoje biznise. I u Srbiji i u inostranstvu.

Milan Knežević

Vlasnik tekstilne kompanije Modus godinama je govorio u ime malih i srednjih preduzeća. Bio je na čelu njihove asocijacije. Poslednjih godina, međutim, od njega ni traga ni glasa. Na poziv Forbes Srbija odgovorio je da je u srećnoj penziji.

Polovinu biznisa preuzeo je sin Đorđe, a ostatak firme je i dalje u vlasništvu Milana Kneževića. Preduzeće, međutim, od jula 2020. godine više nije registrovano za proizvodnju odeće, već – izdavanje vlastitih ili iznajmljenih nekretnina.

Đorđe Nicović

Pre svega bankar, pa biznismen. Poslovnu imperiju je počeo da gradi 90-tih godina prošlog veka posle uspešne karijere u Narodnoj banci Srbije. Bio je vlasnik Kapital banke, Irva investicija. Danas je okosnica porodičnog biznisa NicKo, ali je u rukama njegovih ćerki Vanje i Irene.

Đorđe Nicović je bio direktora Deviznog sektora u Narodnoj banci Jugoslavije. Dve decenije je radio na svetskim berzama. NBJ je napustio 1993. godine.

Iz razgovora 2003. godine vidi se da je u dve firme osnivač – Irva i NicKo, a konzorcijum čiji je bio deo, imao je većinski udeo u više od 17 firmi.

NicKo je, prema finansijskom izveštaju za 2022. godinu, suvlasnik, uglavnom većinski, u 19 preduzeća. Đorđe Nicović se povukao iz vlasništva. Iz napisa o ćerki Ireni, koja je šampionka Srbije u preponskom jahanja i ima konjički klub, saznajemo da joj otac pomaže u investiciji koju planira.

Pravi terene i dvoranu na Avali, gde će se preseliti i njen konjički klub. Otvaranje je planirano za ovu godinu.

Slobodan Vučićević

Slobodan Vučićević je krenuo sa kompanijom VS Internacional, koja se bavila trgovinom mašinama za prženje kafe, a 1994. je započeo posao trgovine sirovom kafom. Četiri godine kasnije je osnovao Grand Prom i stvorio „grand“ kafu. Osnivač je kompanije Deksiko, Tesito u BiH, preduzeća za trgovinu igračkama i Malina produkta u Požegi.

Prodajom Grand Proma postao je partner kompanije Droga Kolinska i u jednom momentu predsednik Upravnog odbora. Bio je vlasnik i Soko Štarka. U Hrvatskoj se okušao sa Turbo limačem. Ušao je i u ugostiteljstvo, gradeći kompleks na Srebrnom jezeru.

Vučićević se poslednjih godina povukao iz biznisa. Posao je preuzeo sin Nikola. Firme su pod okriljem NCA investment grupe. Najpoznatije su Deksiko i Silver lejk investments.

Vučićević je svojevremeno govorio da je učio radeći i pročitao na stotine knjiga.

„Na mene je najviše ostavila utisak knjiga „Sedam navika uspešnih ljudi“ Stivena Kovija. Platio sam je ‘92. samo 10 dolara, a donela mi je 10 miliona dolara! Naravno da nije dovoljno da knjigu kupite i pročitate, nego ih treba svakodnevno primenjivati“, rekao je za B92 .

Vojin Đorđević

Građani i potrošači nezainteresovani za bilanse kompanije Vodavoda iz Mionice, dane njihovog uspona i posrtanja mogli bi lako da prepoznaju prateći reklame na fudbalskim, košarkaškim, pa i odbojkaškim utakmicama naših reprezentacija. Kada im ide, uvek se vrate u krug finansijera najuspešnijih sportista.

Vojin Đorđević je pokrenuo proizvodnju vode 2005. sa idejom da je prodaje celom svetu. Već u 2007. voda iz Banje Vrujci je stigla do Singapura, Tajvana, Japana.

Kada je reč o Srbiji, već 2005. ovaj brend je držao 30 odsto tržišta ukupnog obima 100 miliona litara godišnje.

Uspostavio je saradnju sa poznatim košarkašem Vladom Divcem, ali se neslavno završila. Najpre je izgubio firmu, ali je ona pod drugim brendom, Laruči, završila u stečaju. Vojin je tako 12 godina pošto je osnovao Vodavodu ponovo otkupio prvobitnu punionicu. I nastavio je gde je stao.

Danas je vlasnik Vodavode njegov sin Đorđe. Njoj pripada i Gorki list i Premium likvid iz Subotice. Vojin i dalje promoviše brendove i kompanije.

Branislav Stojaković

Luksuznog Eurosalonovog prodajnog prostora, tik uz Andrićev venac, odavno nema. Zamenila ga je Arte galerija. Nema ni velikog prodajnog prostora tik uz Beogradski sajam. Zbrisao ga je Beograd na vodi. Stojaković i dalje je u biznisu. Sa suprugom Slavicom deli Eurosalon rilestejt.

Posao sa nameštajem započeo je 90-tih godina prošlog veka. Član je Poslovnog udruženja Privrednik, ali je bio i među osnivačima Pokreta privrednika Srbije. Ovo udruženje osnovano je 2011. godine sa ciljem da se bori za bolje uslove poslovanja. Prilikom formiranja, osnivači nisu isključivali ni mogućnost učešća na izborima, ali se to nije desilo. I Stojaković je tada bio najprisutniji u medijima.

Dragan Đurić

Dragan Đurić je uspeo da postane vlasnik najmanje tri veoma uspešna preduzeća – Veterinarskog zavoda u Zemunu, Optike Beograd i Nolita. Više se ne vodi kao vlasnik nijednog od njih, a blokade u kojima su govore da su daleko od svojih slavnih dana.

Najpoznatiji je kao vlasnik modne kuće Zekstra. Ona je i dalje u njegovom vlasništvu. Prema poslednjem finansijskom izveštaju broji svega 15 zaposlenih. I ova firma je u blokadi.

Osnivač i vlasnik Zekstre, preduzetništvom se bavi još od studentskih dana. Tada je poslovao sa industrijskom plastikom za velike sisteme. Proizvodnjom i kreiranjem odeće bavi se od 1991.

Kada je reč o ostalim preduzećima koje je kupio u privatizaciji, ona sada pripadaju kompaniji Savoja, u vlasništvu Bojane Roljić.

Dragan Đurić je poznat i kao dugogodišnji predsednik FK Partizan, kada je i bio prilično prisutan u javnosti, ali danas to svakako nije.

Miroslav Bogićević

Razlog povlačenje šabačkog biznismena Miroslava Bogićevića je nešto drugačije prirode nego kod većine privrednika sa ove liste. Na vrhuncu moći bio je u vreme prethodne vlasti. Sa njihovim odlaskom, počinje njegov sunovrat.

Preduzeće Farmakom je osnovao 1989. godine, a ono je upravljalo apotekama. Preimenovao je firmu u Farmakom MB i počeo da se bavi trgovinom na veliko kao i proizvodnjom sredstava za zaštitu bilja, obojenih metala i mineralnih đubriva, koje je proizvodio zajedno sa delovima Zorke.

Tokom privatizacije Farmakom MB postaje vlasnik ili suvlasnik šabačke mlekare, FAS-a, PIK „7. juli“, Guče, Livnice iz Požege, rudnika Zajača, Zorke Standard, ali i rudnika Suva ruda i Lece.

Uhapšen je 2014. zbog sumnje da je oštetio Privrednu banku Beograd. U pritvoru je proveo nešto više od pola godine, a u martu 2016. Tužilaštvo za organizovani kriminal podiglo je optužnicu protiv njega i još šest saradnika. Aprila prošle godine Viši sud u Beogradu ga je osudio na pet godina zatvora.

Farmakom MB je otišao u stečaj kao i većina njegovih firmi. Mlekara Šabac posluje, ali sa drugim vlasnikom.

(Forbes Srbija)

pročitaj više

Biznis

Koliko je Kristofer Nolan zaradio na Openhajmeru

Objavljeno

-

Film je prihodovao skoro milijardu dolara na blagajnama i postigao veliki uspeh za svog reditelja, koji je stavio holivudsku opkladu – na sebe.

Openhajmer je ovogodišnju ceremoniju dodele Oskara transformisao iz takmičenja u krunisanje. To je redak primer uspeha i kod kritike i kod publike koji će podići karijere mnogih koji su uključeni, a reditelju Kristoferu Nolanu cementiraće status najisplativijeg autora u Holivudu.

Jedan menadžer talenata koji zastupa autore najviše klase to kaže na drugačiji način: „On je trenutno najveća filmska zvezda na svetu“.

Nolan (53) je svakako plaćen kao najveća zvezda. Forbes procenjuje da zarađuje 15% od bruto prihoda Openhajmera na blagajnama, što znači da dobija deo svakog centa koji film prihoduje čak i pre nego što studio pokrije svoje troškove. Samo od prihoda na blagajni, prodaje primeraka filma na diskovima i licenciranja prvog perioda strimovanja, Nolan će zaraditi oko 72 miliona dolara pre oporezivanja, a nakon što plati provizije svom agentu i advokatu. Ukupna zarada će nastaviti da raste kako se film ponovo prodaje striming platformama i licencira u narednim godinama.

To je novi vrhunac karijere za Nolana – često nominovanog za Oskara za režiju i scenario – koji je uspeo da napravi hit od filma koji traje tri sata, delimično snimljenog u crno-beloj tehnici, o životu teoretskog fizičara.

Čak i sa svojim težim filmskim konceptima, Nolan je uspevao da stvori spektakl koji i dalje privlači publiku u bioskope, bilo da je to ulica u Parizu koja se savija u filmu „Inception„, prolazak kroz crnu rupu u filmu „Interstellar„, ili detonacija atomske bombe u Openhajmeru. Svaki studijski film koji je producirao, od prvog partnerstva sa Vorner Brosom za film „Insomnia“ iz 2002. godine, prihodovao je barem 100 miliona dolara na blagajni, i šest od poslednjih sedam filmova – posebno poslednja dva filma o „Mračnom vitezu“ – ostvarila su prihod od više od 500 miliona dolara (sedmi, „TeneT“, objavljen je usred pandemije i ipak je imao impresivnih 350 miliona dolara).

Protivnik striminga

Ta biografija učinila je Nolana temeljem Vorner Brosa. Ali, u decembru 2020. godine, nakon što je studio objavio da će sve bioskopske premijere staviti na svoju striming uslugu istog dana, Nolan je svoje razočaranje izneo javno.

„Neki od najvećih filmskih reditelja i najvažnijih filmskih zvezda naše industrije otišli su na spavanje noć pre misleći da rade za najveći filmski studio i probudili se sa saznanjem da rade za najgoru striming uslugu“, rekao je Holivud Reporteru, dodajući: „Nisu ni svesni šta gube“.

Najznačajniji gubitnik, ispostavilo se, bio je Nolan. Kada je došlo vreme da proda svoj sledeći projekat u septembru 2021. godine, izvršni direktori kompanija Paramaunt, Soni, Univerzal i Epl su pozvani u njegovu kancelariju u Holivudu da pročitaju scenario Openhajmera – Nolan je poznat po tome što drži svoje scenarije oflajn – i daju svoju ponudu.

Sa više studija koji ciljaju na prestižni projekat, Nolan je imao osnovu da zahteva nekoliko stvari za potencijalne partnere, uključujući budžet od 100 miliona dolara za produkciju (relativno skroman po njegovim standardima), još 100 miliona dolara za marketing, potpunu kreativnu kontrolu, produženi bioskopski život, period blokade tokom kojeg studio ne bi objavljivao ništa nedeljama pre i posle njegovog filma, i 20 odsto od bruto prihoda.

Prihod od ulaznica privilegija retkih

Zarada od bruto prihoda ostaje ultimativni pokazatelj moći u Holivudu. Među glumcima, ovaj uslov u ugovorima je skoro potpuno eliminisan, osim kod malog broja starijih zvezda poput Toma Kruza (koji je uzeo procenjenih 12,5% od bruto prihoda za svoj poslednji film „Mission: Impossible“). Čak i među višestrukim filmskim stvaraocima, rezervisan je samo za najviši ešalon pouzdanih autora kada je reč o pravljenju novca – kao što su Stiven Spilberg, Džejms Kameron i Piter Džekson.

Konačno, šefica studija Univerzal, Dona Lengli, pristala je na uslove Nolana i dobila Openhajmera. Izvori kažu za Forbes da je Nolanov dogovor sa Univerzalom uključivao 15% bruto prihoda, umesto 20 koliko je tražio, iako bi razlika mogla biti i u učešću Eme Tomas, Nolanove supruge i producentskog partnera tokom 20 godina.

U slučaju dogovora o udelu u bruto prihodu, svi početni honorari su avans za učešće u poslu, ali kako bi se ostalo u predloženom budžetu, Nolan bi morao da smanji svoje garantovane honorare za režiju, pisanje i produkciju u odnosu na one koje bi inače mogao da traži. Posao koji je sklopio sa Univerzalom bio je opklada na sebe.

Film je ušao u produkciju početkom 2022. godine, a datum izlaska je bio zakazan za jul 2023. Kasnije, je Vorner Bros objavio da će pustiti svoj letnji blokbaster Barbi istog dana, što su neki u Holivudu videli kao direktan odgovor na Nolanov odlazak. Tokom razgovora za seriju „Glumci o glumcima“ Varajetija, zvezda filma „Barbi“, Margot Robi, otkrila je da je producent Čak Roven zvao da je zamoli da „Barbi“ bude premeštena na drugi datum. „Rekla sam: Mi nećemo menjati datum. Ako imate problem s nama, onda vi promenite datum“, odgovorila je Robi.

Tako je rođen „Barbenhajmer“ – pseudo-rivalitet koji su marketinški timovi svake strane pretvorili u globalni fenomen. „Barbi“ i „Openhajmer“ postali su prvi i treći film sa najvećim prihodom na svetu u 2023. godini. Openhajmer je prihodovao više od 957 miliona dolara na blagajni, a nakon što su bioskopi uzeli svojih oko 50% (taj broj bi mogao biti i samo 20% tokom prvog vikenda, ali se povećava tokom vremena), Nolan je bio spreman za ogromnu isplatu.

Kultni uticaj u Holivudu

Reditelj je sada postigao gotovo kultni uticaj nad filmskom zajednicom, koja ga vidi kao branitelja svetosti filmskog iskustva. Pre izlaska Openhajmera, Nolan je zagovarao da gledaoci film vide u IMAX-u, po mogućstvu u 70mm IMAX-u, gigantskom formatu u kojem je film snimljen (takođe, slučajno, tu je i najskuplja ulaznica).

Postao je četvrti IMAX film sa najvećim prihodom svih vremena, sa 183,2 miliona dolara ili skoro 20% od ukupnih prihoda. Slično tome, pre nego što je film postavljen da može da se gleda na zahtev i kao fizičko izdanje u novembru, Nolan je rekao da je važno posedovati film na Blu-reju „da neki zli striming servis ne bi mogao da ga ukrade od vas“. Univerzal je saopštio da su rasprodali 4K Blu-rejeve za manje od nedelju dana, pokušavajući da nadoknade tražnju.

S obzirom na ogroman uspeh Openhajmera komercijalno i kod kritike, bitka za Nolanov sledeći projekat obećava da će biti još intenzivnija. Prošle godine, Varajeti je izvestio da je Vorner Bros poslao ček sa sedam cifara, bez ikakvih uslova, kao avans protiv njegove eventualne zarade za film TeneT iz 2020. godine. Studio je takođe ponovo postavio TeneT u bioskope (IMAX, naravno), delimično da bi iskoristio talas podrške reditelju, a delimično, nesumnjivo, u pokušaju popravljanja odnosa. „Nadamo se da ćemo dobiti Nolana nazad“, rekao je Vorner Brosov direktor Majkl De Luka za Varajeti.

Kada su ga pitali kako bi mogao da izgleda sledeći dogovor Nolana, jedan vrhunski advokat u svetu zabave jednostavno je rekao: „Kakav god on želi da bude“.

Met Kreg, novinar Forbes

pročitaj više

Biznis

Kako je Guči pobedio najbogatijeg čoveka na svetu Bernara Arnoa i Luj Viton

Objavljeno

-

Priča o tome kako je rođeni Rimljanin, harvardovac Domeniko De Sole, tadašnji prvi čovek kompanije Guči uspeo da nadmudri najbogatijeg čoveka na svetu Bernara Arnoa, i njegov konglomerat LVMH, za nauk je da novac ipak ne može da kupi sve.

Bernar Arno, najbogatiji čovek na svetu po poslednjim podacima Forbes liste (232 milijarde dolara) je tokom više od 30 godina gradio svoj konglomerat LVMH u najvredniju kompaniju u Francuskoj, koja posluje u 81 zemlji. Njegovi brendovi krem su svetskog luksuza – Luj Viton, Kristijan Dior, Tifani, Dom Perinjon, Henesi.

Iza glamura i sjaja luksuza krije se ne tako suptilan biznis. Bernar Arno, od momenta preuzmanja kompanije Dior 1989. godine i otpuštanja 9.000 ljudi važi za surovog kapitalistu koji se ne libi da druge kompanije preuzima bez ikakvog pardona i skrupula, pa otud i nadimak „vuk u kašmiru“.

Zbog čega? Prilično je logično ukoliko se u obzir uzme da kompanije nije stvarao, ukoliko se izuzme njegov start u očevoj građevinskoj firmi. Od momenta kupovine Diora, koja je bila inicijalna kapisla za prisajedinjenje još 75 brendova (Kenzo, Berluti, Pući, Loro Piana, Fendi, Krug, Tifani…) njegov posao su kontinuirane korporativne bitke, gorka neprijateljska preuzimanja i otkupljivanja u slavu nedodirljivosti LVMH.

Realizovao je skoro sve svoje poslovne aspiracije na gotovo identičan način – kupovinom značajnog udela u kompanijama uz obećanje da neće doći do preuzimanja, kasnije stvarajući unutrašnje sukobe, uz finalnu ponudu koju niko nije mogao da odbije. Na sličan način osigurao je i sebi moć, kupivši najveći udeo akcija u LVMH, onemogućivši tako bilo koga ko bi se drznuo da izazove njegovu moć.

Skoro sve. Sa izuzetkom Gučija (i Ermesa)

Tvrd orah

Bernar je prišao Gučiju baš kao i bilo kojoj drugoj kompaniji, ali nije mogao da pretpostavi da će Guči izneti borbu svog života, koja je rezultirala njegovim najvećim javnim neuspehom.

Krvava bitka za Guči datira s početka 1999. godine. To je godina snova za Guči i tadašnjeg izvršnog direktora Domenika De Solea. Rođeni Rimljanin, koji je studije na Sapienci produžio na Harvardu, radio je kao pravnik do 1984. godine kada postaje prvi čovek Gučijevog američkog ogranka. Na mestu prvog čoveka cele kompanije našao se 1994. godine i punih 10 godina bio je na tom mestu.

Skoro je udvostručio cenu akcija, sa 32 na 56 dolara, a njihov dizajner Tom Ford svojim smelim pristupom i modom osvojio je ceo svet. Guči više nije očajnički tražio spas kao što je bio slučaj samo pet godina ranije, ali za De Solea to je bio tek početak. On nije želeo da bude spasilac, već da stvori modnog giganta koji će biti poštovan širom sveta, a momenat je bio baš taj. Ipak, jedan čovek ga je plašio: Bernar Arno. Tih godina on je u niši luksuza kupio faktički sve i glasine su bile sve jače, sledeći je Guči.

Za Domenika, Guči nije bio samo posao, stvorila se čvrsta veza koja datira iz osamdesetih, uz italijanski ponos. Ideja da jedan Francuz „koji može da kupi sve“ preuzme Guči nije bila opcija. Iako vođstvo kompanije javno nije pridavalo značaj glasinama, među sobom bili su preplašeni.

De Sole je pažljivo pratio situaciju, i redovno je zvao Gučijevog investicionog bankara, Morgan Stenli, i raspitivao se da li su izvršene neke velike kupovine akcija Gučija. Jedan takav poziv upućen je i sudbonosnog 5. januara 1999.

Tokom dana sve je bilo čisto, ali je nekoliko sati kasnije dobio poziv od svog pomoćnika da je na liniji predsednik Luj Vitona Iv Karsel, De Soleov stari prijatelj za koga je tada znao da ga ne zove zbog pića i ćaskanja o modi. Tako je i bilo, Karsel ga je obavestio da je LVMH kupio 5% udela u Gučiju i da će vest izaći u javnost u toku dana.

Usledila su uveravanja da se iza svega ne krije šira agenda, Ali De Sole je znao ko je Bernar vrlo dobro. Spustio je slušalicu i pojurio u londonsku kancelariju Gučija i pozvao specijalistu Morgan Stenlija za borbu protiv preuzimanja sa kojim je imao dugogodišnju saradnju. Dočekala ga je vest da je na jednogodišnjem odmoru – sve mu je bilo jasno.

Nema kompromisa

Opcija je bila predaja francuskom tajkunu ili neravnopravna bitka. Pošto prva opcija nije bila opcija, pozvao je ponovo Morgan Stenli i zatražio da stupe u kontakt sa šefom njegovog bivšeg specijaliste za borbu protiv preuzimanja, majstorom svog zanata po imenu Majkl Zaui, koji je karijeru u Morgan Stenliju započeo 1986. godine u Njujorku, a u toku svoje karijere bilo je lider na ogromnim transakcijama sa obe strane Atlantika.

Za njegov tadašnji renome ovaj spor bio je gotovo nevažan, ali Zaui je bio više nego rad da pomogne. Razlog – Bernar Arno, odnosno bitka koju je sa njim vodio reprezentujući pivnicu Ginis, koja nije protekla onako kako je želeo, u korist Arnoa.

Za tili čas se našao u kancelariji Gučija gde je otkrio da prethodni savetnik nije samo otišao na godišnji odmor, već nije uradio bukvalno ništa kako bi kompaniju zaštitio. Postojale su samo dve klauzule. Prva, koja je De Soleu dozvoljavala da podnese ostavku u slučaju neprijateljskog preuzimanja, i druga, da Tom Ford može da podnese ostavku ako neko preuzme više od 35% udela.

Delovalo je beznadežno.

Guči je imao samo jednu opciju, da pronađu nekog drugog da kupi najveći udeo u Gučiju pre nego što ga LVMH preuzme. Lakše reći nego uraditi. Guči je vredeo 8,7 milijardi dolara, što je za Bernara bio kikiriki, ali je za druge igrače u modnoj industriji to bio ozbiljan zalogaj i odluka koja se ne donosi preko noći. De Sole je mogao samo da odugovlači, ali Bernar nije stao, pa je samo nekoliko dana nakon prve kupovine, otkupio još 9,5% akcija.

De Sole je očajnički pozivao sve izvršne direktore u modnoj industriji moleći ih da investiraju u Guči ili da u najmanju ruku ne prodaju udeo koji već imaju. Svuda je bio ljubazno odbijen, niko nije smeo da se zameri Arnou.

De Soleu je ostala na raspolaganju samo još jedna osoba kojoj je mogao da se obrati: Bernar lično. Organizovao je sastanak u Morgan Stenliju i od njega zatražio da uspori kupovinu Gučija. Arno je nanjušio krv pa je tražio tri mesta u izvršnom odboru Gučija, i Italijanu je postalo jasno da on nije došao po kompromis, već pobedu. De Sole je ponudu odbio, a Arno je udeo povećao na 34,4%. Još samo 0,6% i odlazak Toma Forda bio je izvestan. Nema dogovora, ali ima rata.

Borba Arnoovim oružjem

Guči je morao da se bori protiv vatre vatrom, a nakon konsultacija sa advokatima, tačno je znao šta treba da uradi. Hteo je da razvodni moć LVMH otkupljivanjem svojih akcija kako bi im se povećala cena, ili još bolje izdavanjem mnoštva akcija, što kompanije rade samo u retkim slučajevima kada im je potreban novac.

Gučiju on nije bio potreban, ali su izdavanjem akcija mogli da smanje vrednost Bernarovih akcija posle emisije.

Bernar je, s druge strane, bio svestan ove strategije, ali je mislio da je zaštićen. Američka regulativa precizira da kompanije ne mogu da razvodne više od 20% svoje kompanije bez posebnog odricanja, kako bi se akcionari zaštitili. Dakle, Bernar je zaključio, u najgorem slučaju, ako bi Guči pokušao da izvede ovaj štos, morao bi da plati još 20% za kompaniju – ništa strašno.

Ispostavilo se da su Bernarovi advokati propustili neka sitna slova, jer pravilo od 20% važilo je samo za američke kompanije. Dakle, tehnički, Gučiju je bilo dozvoljeno da obara cenu svojih akcija. Naravno, ovo bi naškodilo akcionarima Gučija, ali s obzirom da je LVMH bio najveći među njima, oni bi bili najviše pogođeni.

Malo je reći da je Bernar bio besan, pa je i sam odlučio da traži sitna slova ugovora. Prema propisima Gučija, svako sa udelom većim od 10% mogao je da zatraži poseban sastanak akcionara, i na jednom takvom Bernar je želeo da nominuje novu osobu u Gučijevom odboru, suštinski da izvede puč.

Štampanje akcija bila je igra sa kratkim rokom, De Soleu je bio potreban veliki igrač koji bi mogao da blokira LVMH. Gučijeva spremnost da se bori protiv LVMH-a izazvala je interesovanje više potencijalnih kupaca, ali vreme je isticalo. De Sole je morao da da sve akcije zaposlenima kroz masivni plan vlasništva nad akcijama zaposlenih, što je i uradio februara 1999. godine. Dvadeset miliona akcija zaposlenima, oborilo je Bernara sa 35% na 25% udela u kompaniji. Guči je počeo da izmiče iz njegovog čeličnog zagrljaja, ali borba je bila daleko od kraja.

Finalna bitka i trijumf

Ovaj briljantan potez Gučija zadivio je celokupan poslovni svet, ne samo modni. Pobeda je dala potencijalnim investitorima mnogo više samopouzdanja, ali nije uljuljkala De Solea koji je nastavio da sklapa slagalicu spasa kompanije. Tada na scenu stupa čovek po imenu Fransoa Pino, koga De Sole nije poznavao. Sastali su se i ispostavilo se da je on jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u Francuskoj, i da je posedovao aukcijsku kuću Kristi, uz brendove Konvers, Semsonajt i dr.

Nije uspeo da pobegne od Francuza, da li jeste od „vuka u kašmiru“ u nekom novom ruhu?

Pino je bio impresioniran prvim sastankom, i pričom o spasavanju Gučija od kandži korporacijske hobotnice LVMH. Hteo je da dela brzo kako bi se sve realizovalo, pa je dao Gučiju ultimatum – kupovina za sedam dana ili prekid dogovora. De Sole je još imao sumnje, ali Tom Ford je bio uveren da je to korak napred, što je De Soleu bilo zeleno svetlo da pristane na više milijardi dolara vredan posao za nekoliko sati.

Dogovor je uključivao da De Sole izda još 40 miliona akcija koje bi Pino kupio za 75 dolara po akciji, za iznos od ukupno tri milijarde dolara, za Pinoov udeo od 42% u Gučiju, dok bi istovremeno Bernara smanjio na 19,6%, van domašaja većinskog udela.

Pino je imao još jednog keca u rukavu. Predložio je kupovinu Iv Sen Lorana čije vođenje je želeo da prepusti dvojcu iz Gučija. Zadovoljstvo je bilo veće jer je Bernar u to vreme odustao od kupovine legendarne modne kuće čuvenog pariskog dizajnera osnovane 1961. godine, da bi mogao da se fokusira na akviziciju Gučija.

Guči je za tili čas prevalio put od izbegavanja kandži Luj Vitona do suptilnog poniženja najbogatijeg čoveka na svetu. Opcija njegovog besa i kupovine celokupne kompanije za 8,7 milijardi dolara sada više nije bila moguća, pa na kraju Bernar nije imao kud osim da zadrži svoj manjinski udeo, ili ga proda, što je i učinio krajem 2001.

Na kraju, Bernarova gramzivost pomogla je Gučiju da još više zasija. Uspeli su da nađu nekoga ko je bio spreman da ih podrži i sa njima oformi obostrano korisno partnerstvo. Pinoova Kering grupa je 2023. godine ostvarila skoro 20 milijardi evra prihoda, a Guči je bio njen vodeći brend, sa prihodom od skoro 10 milijardi evra, odnosno 50% prihoda grupacije.

Kada se vratimo na početak teksta, ni za Bernara nije ispalo tragično, možda je koju milijardu izgubio jer mu je Guči iskliznuo kroz ruke, ali nedovoljno da ga ta poslovna greška košta titule najbogatijeg čoveka na svetu.

(Forbes Srbija)

pročitaj više

U TRENDU