Poslednjih dana je Srbiju pogodila nezapamćena tragedija (dva masakra) u kojima je ubijeno 17-oro ljudi i veliki broj ranjeno, a ono što nas je posebno potreslo je ubistvo osmoro dece u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru, koja su stradala od strane svog školskog druga. Upravo je to bio razlog da QN portal razgovara sa Igorem Jurićem, predsednikom Centra za nestalu i zlostavljanu decu.
- Rekli ste da će te se boriti da inicijativa za pomeranje granice za krivičnu odgovornost sa 14 na 12 godina ne prođe. Zašto zastupate takvo gledište?
Predlog koji je predočen javnosti od strane predsednika države za nas nije prihvatljiv iz razloga što on nije utemeljen na međunarodnim standardima i naučnim saznanjima. Uvođenje dece mlađih od 12 godina u krivični sistem neće načiniti nikakve promene, jer će i dalje deca mlađa od tog uzrasta vrštiti krivična dela, a deca koja će biti u krivičnom sistemu kao što je i sada slučaj, neće imati priliku da se tokom mere ( kazne) rehabilituju, a kasnije i reintegrišu. Kako je cilj svakog sistema pravde po meri deteta prevencija, on se u Srbiji neće ostvariti uvođenjem ovakve mere jer će pažnja i dalje biti usmerena na reakciju, odnosno, kaznu, a ne na promenu okolnosti na koje je dete dovedeno u situaciju da izvrši neko krivično delo.
Konvencija o pravima deteta, čiji smo potpisnici i mi kao država, gde smo se samim implementiranjem i potpisivanjem iste obavezali na te odredbe, uključujući i poštovanje stavova Komiteta za prava deteta koji je do detalja obrazložio svoj stav da nijedna država ugovornica ne treba da ima uzrast krivične odgovornosti niži od 14 godina s tim da se taj uzrast postepeno podiže.
Problem se neće rešiti spuštanjem starosne granice zato što deca koja su u krivičnom sistemu danas nemaju uslove za rehabilitaciju, odnosno, nemaju odgovarajuću podršku sistema koji bi radio na tome da deca prevaziđu to stanje koje ih je dovelo do toga da izvrše neko krivično delo.
- Mislite li da su odrasli isključivo odgovorni za sve što se desilo prethodnih dana?
U ovakvim slučajevima svi tražimo krivca za neki tragični događaj i pitamo se ko je pogrešio. Iako je spomenuto da je dečak bio žrtva vršnjačkog nasilja, kao i da je negativna ocena bila okidač, mi možemo samo da pretpostavljamo zato što niko od nas ne zna koji su sve faktori uticali da se ovako nešto dogodi. Iskustvo jeste pokazalo da deca i mladi koji usamljeni i izolovani iz društva, kao i koji su žrtve vršnjačkog nasilja sklonija da imaju neki oblik problema u ponašanju, destruktivnom ili/i autodestruktivnom . Odrasli jesu krivi i dovoljno je da krenemo od onih “poznatih” činjenica, a to su da je pištolj unet u kuću od strane roditelja i da je dečak obučen od strane odrasle osobe da koristi vatreno oružje. Svi ostali propusti nas odraslih su se samo nadovezali na ova dva osnovna…
- A kolika je direktna, odnosno, indirektna odgovornost sistema i vlasti?
Pre pitanja pomeranja uzrasta krivične odgovornosti treba se pitati kako se sistem ophodi prema takvoj deci, da li im pomaže u njihovom odrastanju ili ih jednostavno gura u nastavak delinkventnog ponašanja. Podaci govore da je većina odraslih počinilaca krivičnih dela prethodno bila u maloletničkom sistemu.
Ukoliko reakcija, odnosno, kazna ne rehabilituje i reintegriše dete ona nema i preventivni karakter jer će osoba nastaviti da vrši krivična dela. Upravo taj nedostatak rehabilitacije i resocijalizacije je za mene najveći propust sistema.
- Da li je moguće napraviti sveobuhvatnu strategiju koja bi bila efikasna u prevenciji uzroka koji dovode do ovako neželjenih posledica?
Da, moguće je. Naravno, nije moguće u potpunosti isključiti mogućnost da se ovako nešto dogodi, ali raditi na smanjenju verovatnoće je itekako moguće. Dakle, postojanje Centara koji će se baviti decom i roditeljima, kao i stavljanje akcenta na preventivne aktivnosti umnogome može da doprinese da se ovakve tragedije ne ponove.
- Ništa manje nije bitna ni strategija u saniranju posledica, a posebno kod dece. Koliko se radi po tom pitanju?
Ono što nam iskustvo pokazuje jeste da porodica i institucije imaju sve manji uticaj na adolescente koji imaju određene probleme u ponašanju kršeći socijalne norme i očekivanja društva. Dosadašnja istraživanja su pokazala da je privrženost deteta školi jedan od najznačajnijih prediktora mentalnog zdravlja deteta. Dete u tom periodu se poistovećuje sa svojim vršnjacima, u potrazi je za svojim identitetom u mestom u toj referentnoj grupi. Odgovornost jeste na odraslima, od roditelja, škole i drugih veoma važnih uticaja okruženja. Celokupan sistem je odgovoran da dete razvije empatiju, saosećanje i prilagođenost društvu, kao i poštovanju pravila i zakona zemlje u kojoj živi.
- Od 2015. godine se zalažete za uvođenje Amber alerta u Srbiji. Na kakve ste sve prepreke nailazili do sada?
Prepreke su bile brojne, od teže saradnje sa nadležnim organima zaduženim za diskutovanje i uvođenje ovog sistema, do nerazumevanja javnosti o čemu se tačno radi. Srećom, konstantnim razgovorom o tome kako Amber Alert funkcioniše i koji su mu benefiti, došlo je do razbijanja stigme i odluke da će sistem ipak zaživeti u našoj zemlji.
- Koliko je realno da će taj sistem napokon ugledati svetlost dana u Srbiji?
Sada je već apsolutno izvesno da će Amber Alert sistem zaživeti u Srbiji. Nadležni organi su pokazali dobru volju i preduzeli konkretne korake kako bi se ovaj sistem uveo. Sam ministar Gašić je svojim potpisom na dokument kojim se MUP na to obavezuje i potvrdio. Očekujemo njegovo uvođenje do novembra ove godine.
- Mnogi građani su sumnjičavi prema ovom sistemu jer je u pitanju tzv. američki softver. Jesu li te sumnje opravdane i u kolikoj meri?
Američko ime koje koristimo trenutno se koristi samo radi lakše promocije sistema. Sistem Amber Alert je dobio naziv po nestaloj devojčici Amber koja je nestala u Americi. Čitav svet ovaj sistem prepoznaje upravo pod tim imenom, ali to ne znači da će se on i u Srbiji tako zvati, jer svaka država za sebe bira ime. Što se tiče glasina da će neko treće lice ili organizacija van Srbije upravljati podacima nestale dece, to je zabluda. Svaki sistem u svakoj pojedinačnoj državi radi potpuno nezavisno i Alarm ne pokreće nevladina organizacija, već policija ili tužilaštvo. Što se tiče softvera, on verovatno i neće biti potreban. Naš MUP traži rešenje kojim bi sistem dobro funkcionisao bez pomoći ikakvog softvera. Tako da su to proizvoljne informacije potpuno neinformisanih ljudi koji sistem ne poznaju i zapravo ne znaju kako funkcioniše…
- Možete li da nam objasnite kako konkretno funkcioniše pomenuti sistem?
Nakon što se nestanak dogodi i bude prijavljen policiji, policija ili Tužilaštvo pokreću sistem i obaveštava se javnost putem različitih kanala komunikacije, na primer, prekidanjem televizijskog i radijskog programa, objavljiivanjem vesti o nestanku na digitalnim bilbordima, na ekranima bankomata, slanjem sms ili mms poruke sa detaljima nestanka i opisom deteta… Na ovaj način bi svaki građanin bio uključen u potragu za nestalim detetom i tako bi porasla verovatnoća da će neko opaziti dete i javiti policiji.
Širom sveta ovakav način alarmiranja javnosti i potrage za detetom se pokazao kao izuzetno uspešan. Jedan od podataka koji to dokazuje je da je u SAD sistem tokom 2021. godine pokrenut 254 puta, a 252 puta je dete pronađeno.
- Predsednik ste Centra za nestalu i zlostavljanu decu. Kakve su konkretne aktivnosti pomenutog centra i koliko su delotvorne?
Centar ima nekoliko važnih aktivnosti koje su se pokazale kao odlična preventivna mera.
- Besplatno održavanje edukacija širom Srbije
Do sada smo održali više od 700 radionica i edukovali mnogo dece, roditelja i stručnjaka koji rade sa decom o bezbednosti na internetu, o opasnostima trgovine ljudima i nestancima, vršnjačkom nasilju i drugim važnim temama.
- Besplatno psihološko i pravno savetovanje
Besplatno psihološko savetovanje dece i roditelja koji su pretrpeli traumatično iskustvo – seksualno zlostavljanje, zlostavljanje na internetu, vršnjačko nasilje, ili su doživeli nestanak nekoga iz porodice, putem telefonske linije, mejla ili uživo. Takođe, besplatno pravno savetovanje porodica koje se trenutno nalaze u sudskim procesima, kao i porodica kojima je potrebna pomoć da prijave zlostavljanje ili neki drugi oblik nasilja.
Centra za nestalu i zlostavljanu decu je da kroz Net Patrolu omogući svakom građaninu Srbije da, bilo anonimno ili predstavljajući se, prijavi svaki štetan sadržaj na koji naiđe. Na ovaj način svi zajedno, kao društvo, radimo na „čišćenju“ interneta, otkrivanju sajtova koji prikazuju seksualno zlostavljanje dece i pronalasku osoba koje iza takvog materijala stoje.
Jedan od načina kako Centar za nestalu i zlostavljanu decu doprinosi vidljivosti nestalih lica i pomaže pri njihovom pronalasku je javni Registar nestalih lica.
Na ovoj platformi svaki građanin može besplatno da prijavi nestanak, ali i da se javi našim operaterima ukoliko je video nekog ko se vodi kao nestalo lice. Na besplatnoj liniji Registra (0800/200-880) svaki građanin koji je doživeo nestanak bliske osobe i prolazi kroz težak period, može zatražiti besplatnu konsultaciju sa našim psiholozima.
- Osim toga, svake godine organizujemo veliku konferenciju o bezbednosti dece “BEZBEDNOST I ODGOVORNOST”, a uskoro pokrećemo i veliki projekat vezan za vršnjačko nasilje. Radimo i na javnim zagovaranjima, članovi naše organizacije su u mnogim radnim telima za izmenu i implementaciju zakona, a mi smo kao organizacija uspeli izmeniti do sada zakon o policiji, izmenili smo krivični zakonik uz podršku 160.000 građana, a sada na putu da se uvede i AmberAlert. I opet, sve je ovo samo mali delić onoga što zapravo radimo…