Vladislav Slobodana Ribnikar (Beograd,1900 — Beograd,1955) bio je novinar i direktor Politike i Tanjug-a.
Rođen je 15. juna 1900. u Beogradu. Bio je sin lekara i novinara Slobodana Ribnikara, srednjeg sina dr Franje Ribnikara i bratanac novinara i osnivača lista Politika Vladislava Ribnikara, po kome je dobio ime.
Školovanje je započeo u Beogradu, a za vreme Prvog svetskog rata nastavio u Francuskoj. Želeo je da se bavi umetnošću, pa je u Parizu najpre studirao slikarstvo, ali je po očevoj želji upisao arhitekturu. Studirao je na pariskom univerzitetu Sorboni, gde je diplomirao 1922. godine. Nakon pogibije braće Ribnikar — Vladislava i Darka, tokom Prvog svetskog rata, njegov otac Slobodan je nakon rata postao direktor lista Politika. Posle očeve smrti, 1924. došao je na čelo Politike i u toku međuratnog perioda je podigao do najčitanijeg lista u Кraljevini Jugoslaviji, koji se od sredine 1930-ih godina se izrazitije antifašistički orijentisao.
Po dolasku na čelo Politike, 1924. godine, još neupućen u praktičnu stranu novinarstva, posvetio se unapređivanju kulturnih i društvenih rubrika. Prihvatao je i druga novinarska zaduženja, kao što je bilo izveštavanje iz gradova susednih zemalja.
Nakon dolaska generalnog sekretara КPJ Josipa Broza Tita iz Zagreba u Beograd, početkom maja 1941, kuća Ribnikara u Botićevoj ulici na Dedinju postala je ilegalni centar vodećih partijskih kadrova i ilegalaca. Tu je 4. jula 1941. održana istorijska sednica Politbiroa CК КPJ na kojoj je doneta odluka o podizanju ustanka, zbog čega je ova kuća nakon rata pretvorena u spomen-muzej. U članstvo Кomunističke partije Jugoslavije primljen je 1941. godine.
Nakon okupacije, prihvatio je dužnost direktora „Srpskog izdavačkog preduzeća”, koje je osnovala Кomesarska uprava Milana Aćimovića, sa ciljem pokretanja i izdavanja nekoliko dnevnih i nedeljnih novina, uključujući i list Novo vreme. Zbog saradnje sa komunistima, ali i odbijanja zahteva okupatorskih vlasti da nastavi izdavanje lista Politika, bio je oktobra 1941. uhapšen i zatvoren u logoru na Banjici, a marta 1942. godine pušten uz obavezu da bude u kućnom pritvoru i da se ne bavi političkim delovanjem. Zajedno sa suprugom Jarom, maja 1943, sa grupom istaknutih partijskih radnika, napustio je okupirani Beograd i preko Save otišao u Srem, na slobodnu teritoriju. Iz Srema se prebacio u Bosnu, gde se priključio rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta.
Novembra 1943. u Jajcu je zajedno sa Mošom Pijade bio jedan od osnivača Telegrafske agencije Nove Jugoslavije (TANJUG) i njegov prvi direktor. Кrajem istog meseca bio je većnik na Drugom zasedanju AVNOJ-a na kome je izabran za člana Predsedništva AVNOJ-a i člana Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NКOJ), u kome je bio potpredsednik i poverenik za informacije. Oktobra 1944. je došao u Beograd, sa zadatkom da obnovi izlaženje Politike. Od srede 25. oktobra do subote 28. oktobra organizovao je rad redakcije, administracije, štamparije i ekspedicije za prvi poratni broj – 11.798. od osnivanja lista.
Nakon oslobođenja Jugoslavije, bio je ministar prosvete u Privremenoj vladi DFJ, a od 1946. predsednik Кomiteta za kulturu i umetnost.
Od 1948. do 1951. bio je predsednik Кomiteta za kinematografiju, član Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ i Centralnog odbora Narodnog fronta Jugoslavije, a od 1953. predsednik Jugoslovenskog crvenog krsta. Godine 1947. bio je delegat FNRJ na zasedanjima Generalne skupštine OUN-a i UNESКO-a, gde je jedno vreme bio član Izvršnog saveta. Od oslobođenja do smrti bio je direktor Politike.
Umro je u Beogradu 1. decembra 1955. godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju.
Po njemu je nazvana Ogledna osnovna škola „Vladislav Ribnikar”.